Spavaj mala bebo

Sine moj, spavaj dok nas zajedno ne probude...

06.07.2018.

Neki bolji dani

Iako sam trazila posao, nakon nekoliko uzaludnih pokusaja da se zaposlim vratila sam se u Bosnu. Bosna znaci sigurnost koliko god to smijesno zvucalo. Ammar je ostao raditi a ja sam otisla odmarati. Medjutim nisam bas dugo ostala. Nakon samo 3 dana provedenih u Bosni zvali su me na razgovor za posao. Jedan poziv mi nije bio bitan, medjutim kada sam ih dobila 4 za 4 razlicite pozicije morala sam se vratiti. Nakon 9 punih dana provedenih u Bosni vracam se u glupu Njemacku. Nakon 4 razgovora dobijam priliku da radim u jednog Zeit Firmi, da zovem ljude i ubjedjujem ih da cu im naci posao.

Od samog pocetka sam znala da je posao glup, ali ruku na srce novac nam je sada potreban. Odlucujem da radim taj glupi posao. Nakon samo jednog dana provedenog u toj firmi samovoljno napustam jer stvarno je toliko glup posao, da se ne bi mogla zamisliti cijeli zivot to da radim, ili cak mjesec dana, ma ni 7 dana.

Onako tuzna, vracam se kuci, saopstavam Ammaru da od posla nema nista. On kao i uvijek daje mi potpunu podrsku. Govori mi da cemo se nekako snaci. Nekoliko dana poslije dobijam email u kojem mi saopstavaju da sam primljena u jednoj skoli u Leipzigu kao Hort Educator.

Ja prezadovoljna, presretna. Konacno zivot ponovo ima smisao.

jeste da cu raditi opet sa djecom, ali to je ipak u domenu moje profesije. Otkako sam saznala da sam primljena, nekako zivot je puno ljepsi. Nadam se nekim pozitivnim desavanjima i konacno nekoj svijetoj tacki. I da, selimo se iz ovog glupog grada jer je posao u Leipzigu. Ammar je odmah pristao.

P.S. Napokon sam skupila hrabrosti i otisla na mezar svoga Fatiha. Jedna velika tuga. Gdje su ga ukopali, i nacin na koji su ga ukopali. Okolo je sve neko grmlje, neuredjeno. Tu se muslimani (citaj auslenderi) kopaju. A da je igrom slucaja njemac prica bi bila drugacija.

Boze dragi, i prema mrtvima prave razliku. Ali niko nas nije tjerao ovdje da zivimo, sami smo tu odluku donijeli. Danas je mojoj bebici 5 mjeseci. Pitam se kakav bi bio, da li bi se smijao, gugutao, plakao.

Vrijeme prolazi, rane ostaju.
18.05.2018.

Zivot i tako to...

Zivot se nastavio. Vise ne paniram sta cu raditi, i ne pravim planove za buducnost. Zivim dan za danom. Jedan dan bude normalan, drugi dan samo placem. Jedan se i smijem. Prezivljavam.

Poceo je ramazan. Taj sveti mjesec. U ramazanu prosle godine sam saznala da sam trudna. Tesko je nastaviti kada te sve podsjeca na bebu. Na njegovo postojanje. Na njegov odlazak.

Napokon sam vidjela slike. Izgledao je bas kao i svaka bebica koja spava. Ruzicasta, malena. Slatka. Pokusala sam da ocijenim na koga lici. Na mene ili na A. Nekako podjednako. Moja usta, moj nos. Ammarovo celo, Ammarovo lice.

Babica kaze da ima crne oci. Kao moje. A dovila sam za Ammarove. One zelene. Duboke. A ne crne, tuzne. Ali eto, ne mozes dobiti sve po zeljama. Nekada se zelje ne ostvare.

Pocela sam traziti posao. Imala cak i razgovor. Danas cekam od njih odgovor. Raditi ili ne? Popuniti ovu prazninu u svom zivotu. Ammar smatra da je tako najbolje. Necim se zaokupiti. I ja smatram. Bolje je nastaviti sa zivotom pa kakav on bio.

Tuzan, bolan, iz dana u dan. Novo prezivljavanje.
27.04.2018.

Tacka na i.

Dugo nisam pisala a nisam ni imala nista pametno napisati. Ne znam ni da li ovo ko cita. Ali bit nije citanja koliko olaksavanja duse. Evo prolazi polahko jos jedan mjesec otkako te sine nema. Pokusavam da nastavim svoj zivot. Ondje gdje je stao. Sporo i bolno ide, ali ide.

Vratila sam se u Njemacku. Bilo je neminovno da cu se morati vratiti. I da cu se morati suociti sa onim sto me cekalo i prije 3 mjeseca. Saznjanje zasto te nema i zasto si istrgnut iz mog zivota.

20. 04 smo imali razgovor u bolnici. Nakon dugog cekanja napokon su se udostojili da nas prime. Srce mi je kucalo kao ludo. Borila sam se sa svojim glasovima, krivnjom, ljutnjom. Bespomocnoscu. U svojoj sam glavi prethodne noci prelazila hiljadu situacija. Sta ce mi reci, da si bio bolestan, da ne bi zivio dugo, da bi se patio da si ostao ziv. Da sam ja kriva, da je A .kriv, da je ginekologinja kriva, da je bolnica kriva. Hiljadu mogucih situacija. A ishod jedan: TEBE NEMA:

Pokusavala sam da isprocesuiram sve to, birajuci u mislima koja situacija bi me najmanje povrijedila. Medjutim koju god bi moj mozak odabrao bilo je isto. Bolno.

Sjeli smo. Cekamo. Gledam A. on gleda mene. Doktorica opet prica o testovima koje su uradili. Kako nista nisu pronasli. Da je beba bila zdrava. Jednostavno desila se nesreca sa pupcanom vrpcom. Nesreca. Kaze svakom se to moze desiti. Pitam je: Je li se to moglo vidjeti na ultrazvuku?
Ona me zbunjeno gleda. Kaze jeste. Ali oni i da su vidjeli ne bi uradili nista po tom pitanju. Kaze djeca se rode tako. Ziva i zdrava. Slusam je i u meni se bijes gomila. Derala bi se i galamila. Ali me stid. Udarala bi ali mi neugodno. Reci ce vidi pokrivene sto je nasilna. Hocu je pitati : Pa bona ako se radjaju, sto se moje nije rodilo? Sto je moje umrlo? Zdravo pravo.

Pitam je pogledom. Ona me gleda kao da razumije. Kaze mi to je tako tuzno, ali tako je. Muka mi je i od bolnice, i od te doktorice, i od situacije. I od mene same. Povracala bi. Plakala bi. Derala bi se. Ali ostajem mirna.  Gledam je, ona gleda mene. Ne mogu progovoriti. Ako progovorim plakat cu. A jaka sam. I nedam se. Plakanja nema. A. se zahvaljuje i izlazimo iz bolnice. Svi glasovi su stali. Nema vise situacija u glavi. Odzvanja samo jedno. Nesreca. Moja. Ammarova. Fatihova. Nesreca.

06.04.2018.

2 mjeseca... nezivota

Danas je tacno 2 mjeseca otkako te nema sine moj. Cijeli dan mi neka knedla stoji u grlu. Pokusavam da odglumim da sam dobro i da sam kao smetnula s uma koji je danas dan. Skoro svakog sam uvjerila u to. Jos samo da uvjerim sebe.

Gledam na  ulici djecu kako prolaze. Gledam trudnice kako polagano secu se. Bez ikakve brige. Ista takva sam bila i ja. Razmisljala o haljinicama, kravaticama, dekicama i svim malim djecijim stvarcicama koje mogu samo jednoj trudnici pasti na um. Nisam razmisljala o tuznim stvarima, niti o majkama koje su izgubile svoju djecu. Jer nikada mi nije ni u najludjim snovima moglo pasti da cu te izgubiti. A izgubila sam.

Gledam i male bebice i pokusavam da ocjenim koji su mjesec. Da li su tek rodjene ili imaju mozda mjesec, dva. Pa gledam njihova lica, oci, pokrete i zamisljam sine da bi i ti to radio. Gledam sretne majke, koje uzivaju u majcinstvu, pa ukradem dio njihove srece zamisljajuci sebe. I zivo dijete. Dijete koje se smije, koje place, koje vristi.

Udjem na online kupovinu pa gledam mala odjelca, trenerkice i sipercice. Zamisljam kako bi tebi sine stajali. Zamisljanje je ono sto mi je jos preostalo.

Danas je trebalo biti tvojih 2 mjeseca osmjeha, disanja, plakanja. Ali nikako spavanja. U hladnoj zemlji. Prekriven hladnim pokrivacem a ne dekicama koje sam sa tolikom ljubavlju birala. Danas si trebao biti okruzen plavim balonima, igrackicama i plisanim medama. Samo ne zemljom, travom i hladnocom. 2 mjeseca zivota. Mozda i veceras zamislim sretna 2 mjeseca, ukradem neciji sretni trenutak i vidim sebe i tebe u njima.

30.03.2018.

Hopes and misery

Vise i ne znam kako se osjecam. Jedan tren sam potpuno normalna, a vec drugi depresivna i bezvoljna. Kako se priblizava datum povratka u DE tako se povecava i moja depresija. Konacno, 20. 04 imamo ponovo termin u bolnici. Konacno cemo saznati sta je bilo sa nasom bebicom. Ovih dana stalno imam osjecaj da to ima veze sa mojim negativnim RH faktorom i da sam ja razvila antitijela i da su ta antitijela ubila moju bebu. Istrazivala sam to na netu i izgledi za ponovnu normalnu trudnocu i nisu bas dobri. Strah me svega. Sta ako vise nikada ne budem majka? Hiljadu pitanja me muci. Pokusavam da se vratim normalnom zivotu. Cak sam i aplicirala za novi posao. Medjutim pitanje je da li sam spremna opet biti okruzena djecom? Mozda ce mi briga za bebice i djecu umanjiti tugu i depresiju. Mozda budem bolje. Nadanja, nadanja.


Stariji postovi

<< 07/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031