Spavaj mala bebo

Sine moj, spavaj dok nas zajedno ne probude...

12.02.2019.

Happy birthday, my child

Ima nekih dana koji su tezi i duzi nego neki drugi dani. Ima i onih sretnijih koje jedva cekas. To jedva cekanje se pretvori u nadanje i sanjanje da ce taj dan doci sto prije. Moje jedva cekanje se pretvorilo u neke tuzne i sumorne dane, jer znam da neces doci.

Nece nikada te tvoje rukice poletjeti prema meni zeleci da ih zagrlim. Niti ce tvoje male nogice ikada prohodati. Gledajuci djecu svojih prijateljica slomljenog srca, i ranjene duse uporedjujem njihove mjesece sa tvojima. Pa kazem sebi, sada bi on sigurno hodao.

Gledajuci njihova sretna lica, i te male okice sto majku gledaju, zamisljam sine kako bi me ti gledao. Mozda zvao mama. Mozda tepao. I u tom trenutku suze same krenu, neka nedokuciva bol savlada cijelo moje bice. Boze mili, da li ce ikada ova bol proci?

Uvjeravaju me da ce biti lakse, kada opet budem imala djecu, kada opet osjetim one pokrete u stomaku, i zivot u meni, da ce se zivot ponovo vratiti. Zivot se mozda i vrati, ali ko ce zasiti ovo srce sto krvari, ovu dusu koja jeca, ovaj um kojem si prva i posljednja misao.

Ljubavi mamina, danas je tvoj dan. Tvoj rodjendan. Koji je trebao biti najsretniji. Pun osmijeha, srece i ljubavi. Obukao bi plavo, patikice i cekao sretno svoju prvu tortu. Bili bi sretni. Trebali smo biti. Ali dragi Allah je odlucio drugacije. Sada te cuva veca Sila od bilo cega. Sada te Voli onaj koji je Ljubav stvorio. Njemu si bio drazi.

Iako bi ti i sa nama bilo dobro.

Sine mama ce se uvijek sjecati. Volim te.

Fatih, 06. 02.2018 (19: 50) - 06.02.2019

06.07.2018.

Neki bolji dani

Iako sam trazila posao, nakon nekoliko uzaludnih pokusaja da se zaposlim vratila sam se u Bosnu. Bosna znaci sigurnost koliko god to smijesno zvucalo. Ammar je ostao raditi a ja sam otisla odmarati. Medjutim nisam bas dugo ostala. Nakon samo 3 dana provedenih u Bosni zvali su me na razgovor za posao. Jedan poziv mi nije bio bitan, medjutim kada sam ih dobila 4 za 4 razlicite pozicije morala sam se vratiti. Nakon 9 punih dana provedenih u Bosni vracam se u glupu Njemacku. Nakon 4 razgovora dobijam priliku da radim u jednog Zeit Firmi, da zovem ljude i ubjedjujem ih da cu im naci posao.

Od samog pocetka sam znala da je posao glup, ali ruku na srce novac nam je sada potreban. Odlucujem da radim taj glupi posao. Nakon samo jednog dana provedenog u toj firmi samovoljno napustam jer stvarno je toliko glup posao, da se ne bi mogla zamisliti cijeli zivot to da radim, ili cak mjesec dana, ma ni 7 dana.

Onako tuzna, vracam se kuci, saopstavam Ammaru da od posla nema nista. On kao i uvijek daje mi potpunu podrsku. Govori mi da cemo se nekako snaci. Nekoliko dana poslije dobijam email u kojem mi saopstavaju da sam primljena u jednoj skoli u Leipzigu kao Hort Educator.

Ja prezadovoljna, presretna. Konacno zivot ponovo ima smisao.

jeste da cu raditi opet sa djecom, ali to je ipak u domenu moje profesije. Otkako sam saznala da sam primljena, nekako zivot je puno ljepsi. Nadam se nekim pozitivnim desavanjima i konacno nekoj svijetoj tacki. I da, selimo se iz ovog glupog grada jer je posao u Leipzigu. Ammar je odmah pristao.

P.S. Napokon sam skupila hrabrosti i otisla na mezar svoga Fatiha. Jedna velika tuga. Gdje su ga ukopali, i nacin na koji su ga ukopali. Okolo je sve neko grmlje, neuredjeno. Tu se muslimani (citaj auslenderi) kopaju. A da je igrom slucaja njemac prica bi bila drugacija.

Boze dragi, i prema mrtvima prave razliku. Ali niko nas nije tjerao ovdje da zivimo, sami smo tu odluku donijeli. Danas je mojoj bebici 5 mjeseci. Pitam se kakav bi bio, da li bi se smijao, gugutao, plakao.

Vrijeme prolazi, rane ostaju.
18.05.2018.

Zivot i tako to...

Zivot se nastavio. Vise ne paniram sta cu raditi, i ne pravim planove za buducnost. Zivim dan za danom. Jedan dan bude normalan, drugi dan samo placem. Jedan se i smijem. Prezivljavam.

Poceo je ramazan. Taj sveti mjesec. U ramazanu prosle godine sam saznala da sam trudna. Tesko je nastaviti kada te sve podsjeca na bebu. Na njegovo postojanje. Na njegov odlazak.

Napokon sam vidjela slike. Izgledao je bas kao i svaka bebica koja spava. Ruzicasta, malena. Slatka. Pokusala sam da ocijenim na koga lici. Na mene ili na A. Nekako podjednako. Moja usta, moj nos. Ammarovo celo, Ammarovo lice.

Babica kaze da ima crne oci. Kao moje. A dovila sam za Ammarove. One zelene. Duboke. A ne crne, tuzne. Ali eto, ne mozes dobiti sve po zeljama. Nekada se zelje ne ostvare.

Pocela sam traziti posao. Imala cak i razgovor. Danas cekam od njih odgovor. Raditi ili ne? Popuniti ovu prazninu u svom zivotu. Ammar smatra da je tako najbolje. Necim se zaokupiti. I ja smatram. Bolje je nastaviti sa zivotom pa kakav on bio.

Tuzan, bolan, iz dana u dan. Novo prezivljavanje.
27.04.2018.

Tacka na i.

Dugo nisam pisala a nisam ni imala nista pametno napisati. Ne znam ni da li ovo ko cita. Ali bit nije citanja koliko olaksavanja duse. Evo prolazi polahko jos jedan mjesec otkako te sine nema. Pokusavam da nastavim svoj zivot. Ondje gdje je stao. Sporo i bolno ide, ali ide.

Vratila sam se u Njemacku. Bilo je neminovno da cu se morati vratiti. I da cu se morati suociti sa onim sto me cekalo i prije 3 mjeseca. Saznjanje zasto te nema i zasto si istrgnut iz mog zivota.

20. 04 smo imali razgovor u bolnici. Nakon dugog cekanja napokon su se udostojili da nas prime. Srce mi je kucalo kao ludo. Borila sam se sa svojim glasovima, krivnjom, ljutnjom. Bespomocnoscu. U svojoj sam glavi prethodne noci prelazila hiljadu situacija. Sta ce mi reci, da si bio bolestan, da ne bi zivio dugo, da bi se patio da si ostao ziv. Da sam ja kriva, da je A .kriv, da je ginekologinja kriva, da je bolnica kriva. Hiljadu mogucih situacija. A ishod jedan: TEBE NEMA:

Pokusavala sam da isprocesuiram sve to, birajuci u mislima koja situacija bi me najmanje povrijedila. Medjutim koju god bi moj mozak odabrao bilo je isto. Bolno.

Sjeli smo. Cekamo. Gledam A. on gleda mene. Doktorica opet prica o testovima koje su uradili. Kako nista nisu pronasli. Da je beba bila zdrava. Jednostavno desila se nesreca sa pupcanom vrpcom. Nesreca. Kaze svakom se to moze desiti. Pitam je: Je li se to moglo vidjeti na ultrazvuku?
Ona me zbunjeno gleda. Kaze jeste. Ali oni i da su vidjeli ne bi uradili nista po tom pitanju. Kaze djeca se rode tako. Ziva i zdrava. Slusam je i u meni se bijes gomila. Derala bi se i galamila. Ali me stid. Udarala bi ali mi neugodno. Reci ce vidi pokrivene sto je nasilna. Hocu je pitati : Pa bona ako se radjaju, sto se moje nije rodilo? Sto je moje umrlo? Zdravo pravo.

Pitam je pogledom. Ona me gleda kao da razumije. Kaze mi to je tako tuzno, ali tako je. Muka mi je i od bolnice, i od te doktorice, i od situacije. I od mene same. Povracala bi. Plakala bi. Derala bi se. Ali ostajem mirna.  Gledam je, ona gleda mene. Ne mogu progovoriti. Ako progovorim plakat cu. A jaka sam. I nedam se. Plakanja nema. A. se zahvaljuje i izlazimo iz bolnice. Svi glasovi su stali. Nema vise situacija u glavi. Odzvanja samo jedno. Nesreca. Moja. Ammarova. Fatihova. Nesreca.

06.04.2018.

2 mjeseca... nezivota

Danas je tacno 2 mjeseca otkako te nema sine moj. Cijeli dan mi neka knedla stoji u grlu. Pokusavam da odglumim da sam dobro i da sam kao smetnula s uma koji je danas dan. Skoro svakog sam uvjerila u to. Jos samo da uvjerim sebe.

Gledam na  ulici djecu kako prolaze. Gledam trudnice kako polagano secu se. Bez ikakve brige. Ista takva sam bila i ja. Razmisljala o haljinicama, kravaticama, dekicama i svim malim djecijim stvarcicama koje mogu samo jednoj trudnici pasti na um. Nisam razmisljala o tuznim stvarima, niti o majkama koje su izgubile svoju djecu. Jer nikada mi nije ni u najludjim snovima moglo pasti da cu te izgubiti. A izgubila sam.

Gledam i male bebice i pokusavam da ocjenim koji su mjesec. Da li su tek rodjene ili imaju mozda mjesec, dva. Pa gledam njihova lica, oci, pokrete i zamisljam sine da bi i ti to radio. Gledam sretne majke, koje uzivaju u majcinstvu, pa ukradem dio njihove srece zamisljajuci sebe. I zivo dijete. Dijete koje se smije, koje place, koje vristi.

Udjem na online kupovinu pa gledam mala odjelca, trenerkice i sipercice. Zamisljam kako bi tebi sine stajali. Zamisljanje je ono sto mi je jos preostalo.

Danas je trebalo biti tvojih 2 mjeseca osmjeha, disanja, plakanja. Ali nikako spavanja. U hladnoj zemlji. Prekriven hladnim pokrivacem a ne dekicama koje sam sa tolikom ljubavlju birala. Danas si trebao biti okruzen plavim balonima, igrackicama i plisanim medama. Samo ne zemljom, travom i hladnocom. 2 mjeseca zivota. Mozda i veceras zamislim sretna 2 mjeseca, ukradem neciji sretni trenutak i vidim sebe i tebe u njima.


Stariji postovi

<< 02/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
2425262728