Nedoumice…

Dragi sine, danas smo trebali dobiti rezultate autopsije. Bilo mi je tesko sto A. ide bez mene u bolnicu, ali makar sam bila uvjerena da cu dobiti odgovore koji nedostaju i da ce se poglavlje ove tuzne price konacno zavrsiti.

Medjutim ni danas nismo dobili nalaze. I dalje ce se ova agonija produzivati. I dalje cu se svake noci pitati sta je bilo pa si bebice nestao iz nasih zivota.

Kazu tako je Allah htio. To je bila Njegova volja. Ko je vjernik lahko mu je shvatiti i ne treba se pitati zasto. Ponekad se onda pitam da li sam vjernik? Da li sam istinski vjernik ili sam samo od formata. Ne znam. I ovaj hidzab sto nosim je li olicenje vjernika ili samo paravan?

Sine moj, izgubila sam se u svemu. I sebe sam izgubila i nikako ne mogu da se pronadjem. Izgubila sam i zelju za promjenom, za boljim sutra. Bojim se. Bojim se buducnosti i onoga sto me ceka. Bojim se da vise nikada ne budem mama. Da nikada ne dozivim da drzim bebicu u rukama, da osjetim njen miris, vidim njene okice, ne osjetim pokret u utrobi. Bojim se i sebe, i toga da moje tijelo nije sposobno da zadrzi dijete u sebi. Iznevjerila sam sebe kao zenu, kao majku. Za nesto sto svi kazu da mogu, ja nisam mogla.

I mozda nikada necu moci.

3 komentara

  1. Selam alejkum Nejla, pisanjem ovog bloga jačaš samo tugu jer sjećanje ti dolazi, možda bi zaboravila kad bi blog zanemarila, ovako se samo vežeš dublje… Mada te lijepo čitati, ništa lični ovo ne shvataj o zanemarivanju pisanja bloga… Tuga je normalna stvar i kod vjernika i bitno je sto si prihvatila Allahov kadr

Komentariši