2 mjeseca… nezivota

Danas je tacno 2 mjeseca otkako te nema sine moj. Cijeli dan mi neka knedla stoji u grlu. Pokusavam da odglumim da sam dobro i da sam kao smetnula s uma koji je danas dan. Skoro svakog sam uvjerila u to. Jos samo da uvjerim sebe.

Gledam na  ulici djecu kako prolaze. Gledam trudnice kako polagano secu se. Bez ikakve brige. Ista takva sam bila i ja. Razmisljala o haljinicama, kravaticama, dekicama i svim malim djecijim stvarcicama koje mogu samo jednoj trudnici pasti na um. Nisam razmisljala o tuznim stvarima, niti o majkama koje su izgubile svoju djecu. Jer nikada mi nije ni u najludjim snovima moglo pasti da cu te izgubiti. A izgubila sam.

Gledam i male bebice i pokusavam da ocjenim koji su mjesec. Da li su tek rodjene ili imaju mozda mjesec, dva. Pa gledam njihova lica, oci, pokrete i zamisljam sine da bi i ti to radio. Gledam sretne majke, koje uzivaju u majcinstvu, pa ukradem dio njihove srece zamisljajuci sebe. I zivo dijete. Dijete koje se smije, koje place, koje vristi.

Udjem na online kupovinu pa gledam mala odjelca, trenerkice i sipercice. Zamisljam kako bi tebi sine stajali. Zamisljanje je ono sto mi je jos preostalo.

Danas je trebalo biti tvojih 2 mjeseca osmjeha, disanja, plakanja. Ali nikako spavanja. U hladnoj zemlji. Prekriven hladnim pokrivacem a ne dekicama koje sam sa tolikom ljubavlju birala. Danas si trebao biti okruzen plavim balonima, igrackicama i plisanim medama. Samo ne zemljom, travom i hladnocom. 2 mjeseca zivota. Mozda i veceras zamislim sretna 2 mjeseca, ukradem neciji sretni trenutak i vidim sebe i tebe u njima.

2 komentara

Komentariši