Zivot i tako to…

Zivot se nastavio. Vise ne paniram sta cu raditi, i ne pravim planove za buducnost. Zivim dan za danom. Jedan dan bude normalan, drugi dan samo placem. Jedan se i smijem. Prezivljavam.
Poceo je ramazan. Taj sveti mjesec. U ramazanu prosle godine sam saznala da sam trudna. Tesko je nastaviti kada te sve podsjeca na bebu. Na njegovo postojanje. Na njegov odlazak.
Napokon sam vidjela slike. Izgledao je bas kao i svaka bebica koja spava. Ruzicasta, malena. Slatka. Pokusala sam da ocijenim na koga lici. Na mene ili na A. Nekako podjednako. Moja usta, moj nos. Ammarovo celo, Ammarovo lice.
Babica kaze da ima crne oci. Kao moje. A dovila sam za Ammarove. One zelene. Duboke. A ne crne, tuzne. Ali eto, ne mozes dobiti sve po zeljama. Nekada se zelje ne ostvare.
Pocela sam traziti posao. Imala cak i razgovor. Danas cekam od njih odgovor. Raditi ili ne? Popuniti ovu prazninu u svom zivotu. Ammar smatra da je tako najbolje. Necim se zaokupiti. I ja smatram. Bolje je nastaviti sa zivotom pa kakav on bio.
Tuzan, bolan, iz dana u dan. Novo prezivljavanje.

1 komentar

Komentariši